Životinjski protein vs biljni protein

Životinjski proteini su sve više pod kritikom onih koji prate veganske i vegetarijanske načine prehrane. U biološkom smislu, čak i ako trenutna moda naginje prema biljnim proteinima, znanost naginje prema životinjskim.

Proteini - cigle organizma

Proteini su osnovne tvari i možemo ih nazvati ciglama organizma, jer je organizmu potreban protein za rast, obnavljanje struktura, formiranje novih, obranu i prijenos informacija kroz živčani sustav.

Među makronutrijentima, proteini su jedini koji imaju sekundarnu energetsku ulogu. Protein daje 4 kcal/g, kao i ugljikohidrati, ali se ne koristi kao izvor energije u normalnim situacijama. Tijelo koristi protein za energiju tek kada više nema ugljikohidrata ili masti da zadovolji energetske potrebe.

Proteini u hrani sastoje se od 20 aminokiselina. Aminokiseline su osnovna građa proteina. Mogu formirati stotine kombinacija kako bi izgradile različite proteine. Ovisno o mogućnosti sinteze u organizmu, imamo 3 vrste aminokiselina:

• esencijalne aminokiseline (organizam ih ne može sintetizirati, moraju se unijeti kroz prehranu)
• neesencijalne aminokiseline (mogu se sintetizirati u organizmu)
• uvjetno esencijalne aminokiseline (ne mogu se sintetizirati pod određenim fiziološkim ili patološkim stanjima)

Evolucija kvalitete proteina

Postoji puno metoda koje su priznate i podržane od Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Američke asocijacije za hranu i poljoprivredu (FAO) da bi se utvrdila kvaliteta proteina u hrani. Gledajući rezultate testova proteina, vidi se kako životinjski proteini imaju jaču prehrambenu kvalitetu, bolju probavljivost i odgovarajuću količinu esencijalnih aminokiselina.

Sadržaj aminokiselina je jedan od najvažnijih kriterija na osnovu čega se određuje kvaliteta proteina. Proteini koji sadrže sve esencijalne aminokiseline u proporciji koja je potrebna organizmu se klasificiraju kao biološki kvalitetni proteini ili kompletni proteini. Generalno, proteini životinjskog porijekla su kompletni proteini visoke biološke vrijednosti (jaja, mlijeko, proteini iz mesa).

Većina biljnih proteina (od mahunarki, sjemenki i žitarica) su nekompletni ili djelomično kompletni proteini jer ne sadrže sve esencijalne aminokiseline ili ih imaju u ograničenim količinama, pa se moraju kombinirati s komplementarnim proteinima kako bi organizam mogao osjetiti dobrobiti. Do danas, prema postojećim i kredibilnim analizama i studijima, izgleda da se jedini kompletni protein biljnog porijekla nalazi u soji.

Postoji još kontroverzi kada je u pitanju kvaliteta životinjskih proteina u odnosu na biljne. Danas, kako vegetarijanizam, veganizam i fleksitarinizam rastu, životinjski proteini su stavljeni na stup srama. U ovom kontekstu, vrlo je važno pogledati u postojeće znanstvene metode ispitivanja kvalitete proteina, kako bismo napravili najbolji izbor.

Preporučene količine unosa proteina trebaju biti što više personalizirane. Veća količina proteina može imati dugoročno loše posljedice. Moderna svaštojedska prehrana, posebno u razvijenim zemljama, često ima veće količine proteina nego što je dnevna potreba organizma. S druge strane, za određene kategorije stanovništva, kao što su sportaši, djeca ili stariji, veća potrošnja kvalitetnog proteina je važna u razvoju ili održavanju mišićne mase, kao i drugih organa i tkiva.

Kontroverze o vrstama proteina

Čak i ako životinjski proteini imaju bolju kvalitetu od onih biljnog podrijetla, ako analiziramo sadržaj aminokiselina, u posljednjim godinama su zanemareni u korist biljnih proteina i posebno nove biljne hrane (quinoa, sjemenke konoplje, sjemenke itd.).

Životinjski proteini imaju slabu stranu jer često dolaze s drugim sastojcima koji mogu predstavljati rizik za zdravlje ukoliko se konzumiraju u velikim količinama. Zasićene masti su prvi hranjivi sastojak koji se vezuje za protein životinjskog porekla. Meso, mliječni proizvodi, čak i jaja, sadrže velike količine zasićenih masti, ako se pažljivo ne biraju. Zato se preporuča uzimati čisto meso, ribu i mliječne proizvode sa smanjenim udjelom masti, kako bi se osigurao unos esencijalnih aminokiselina.

Ako govorimo o izvorima biljnog proteina, oni pružaju korisne hranjive sastojke kao što su vlakna, nezasićene masnoće, određeni izoflavonidi (soja). Zato je njihova prehrambena vrijednost puno više cijenjena nego životinjski proteini, iako ne pružaju idealnu količinu esencijalnih aminokiselina.

Optimalni unos proteina

Preporučeni unos proteina za odraslu osobu je 10-15% (maksimalno 20%) od ukupnog broja kalorija, od čega bi polovica trebala biti životinjski, a polovica biljni protein.

Za odrasle koji se ne bave sportom, prosječna potreba proteina je 0.75g / kg tjelesne mase / na dan. Potreba za proteinima je veća tijekom djetinjstva, trudnoće i laktacije, kao i u slučaju profesionalnih sportaša.

Uravnoteženost je ključna riječ kada su u pitanju izvori proteina. Za većinu ljudi, pola njihovog dnevnog unosa treba dolaziti iz životinjskog proteina, a polovica iz biljnog proteina.